MRVICE UZ PUT

UVOD

Tekstovi koje pišem inicijalni su korak na putu spoznaje koji završava korakom preko ruba. Kao takvi, i sami po sebi, oni nisu nimalo slučajni. Ulaz su u svijet koji će se pragmatičnom čitatelju možda prikazati kao ludost, no život u realnosti nije nešto za što bih mijenjao ovu ludost koja mi se otkriva kao vlastita sudbina.

BOLUJEM

Opet pišem. Želim se ponovno približiti čaroliji koja liječi i podijeliti čudotvornu ljekovitost spoznaje trenutka s ljudima oko sebe.

Od čega bolujem?

Bolujem od dosljedne iskrenosti, istinoljubivosti, pravednosti i poštenja – bolesti zbog kojih se u vlastitoj domovini osjećam kao prognanik.

Bolujem od nedostatka ljubavi.

Od viška neizvjesnosti.

Bolujem od manjka komunikacije – obične, svakodnevne ljudske komunikacije bez loših primisli.

Bolujem od milijuna hektara neobrađenih polja.

Od izgubljenih radnih mjesta.

Bolujem od društvenih ritmova koje odašilju “glazbenici” bez sluha.

Od zakona koji nemaju veze sa zdravom pameću i stvarnošću.

Bolujem od mojih bližnjih koji su bolesni kao i ja.

Tek od nedavno znam da je moj staž u bolesti mnogo dulji i i neobičniji nego što sam mislio – tako neobičan da nisam ni znao da bolujem. Bio je to moj život, u kojem sam, unatoč svemu, uživao. Danas mi se čini da sam ga sam odabrao.

PTIČJA PERSPEKTIVA

Gledati na realnost iz “ptičje perspektive” ima svojih nedostataka, ali i prednosti koje sretno integrirana ličnost ne može ni zamisliti.
Volio bih zaboraviti razlog zbog kojega sam se našao izvan tijela i danas o tome misliti kao o privilegiji koja nije svakom dana. Napokon, i najbolja namjera nerijetko je najkraći put do pakla.

Trauma u djetinjstvu katapultirala me jedne subote izvan tijela, u nebo. Brzo sam se priviknuo. Tamo si mogao biti “nitko i ništa” bez posljedica.
S druge strane, zbilja je prepuna onih koji su “netko i nešto” i s tih pozicija gaze jedni druge pretvarajući planet u bojno polje.

“Ptičja perspektiva” promatranja nudi širok kut gledanja pa su prošlost i budućnost, iako udaljene, kao na dlanu.
Sadašnjost ne gledaš iz daleka, ona te isti tren usisa u tijelo – i evo te u problemima do grla.

Život u duhu dao mi je izravan uvid u istine koje u tijelu jedva možemo razumjeti.
Pokušat ću malim koracima pratiti najveću od svih istina – SVE JE JEDNOTA koja vibrira u najsitnijoj jedinici mjere i zove se BEZUVJETNA LJUBAV. U neraskidivoj je i sveprožimajućoj komunikaciji s KOZMIČKIM ZAKONOM PRIVLAČNOSTI – ISTO SE S ISTIM POVEZUJE.
Usmjeren mislima i molitvama prema BOŽANSKOM PRINCIPU koji stvara i čuva realnost, osjećam se zaštićen i siguran.

Zašto sam opet sišao na zemlju?
Odnos žena i muškaraca istinska je čarolija izmjene vitalnih energija, zbog koje duhovna bića koja se žele dodirnuti, silaze u materijalni svijet.
Eto i mene.

ČAROLIJA

Palim svijeću i pomolim se Majci, kao i svake večeri prije spavanja. Te noći sanjam kako, podržan nečijom nevidljivom rukom, silazim strmim kamenim stubištem. Sjedam oprezno na predzadnju stubu, izbjegavajući nogom stupiti na put popločen velikim kamenim pločama. Nasred puta sjedi starica, zaogrnuta u VJEČNOST, a pred njom ČAROBAN KOTAO. U desnoj joj šaci sipka ZEMLJA, u lijevoj BIJELA PTICA. U kotlu VODA, a pod kotlom VATRA.

– Ne boj se, čovječe, KRENI PREMA MENI! – čujem njenu misao.
– Siđi i priđi. U kotao baci sve svoje muke, strahove i neuspjehe, sve ono čega se sramiš. Baci u kotao i sve ono što smatraš svojim uspjehom, čime se ponosiš. Ubaci sve svoje sumnje i sva svoja vjerovanja. I na kraju, najvažnije: da bi čarolija obnove u alkemijskom procesu bila moguća, ubaci u kotao AGENS STVARANJA – svu svoju BEZUVJETNU LJUBAV.
A tada, slobodno kreni dalje! Neopterećen i radostan! Jer put koji vidiš nova je prilika u tvom životu.
Što god zatrebaš, zatraži u mislima – onakvo kakvo je za tebe najbolje.
Tvoja MISAO i tvoja VJERA tvoji su SAVEZNICI.
Iskoristi priliku i postani JUNAK SVOGA VREMENA!

SPOZNAJE I MISLI

Sve je komunikacija i sve je u komunikaciji.
Ne postoji opipljivo – spoznaja tvarnosti produkt je komunikacije. Shvaćam da sam na temeljnoj razini svojih ideja uronjen u kvantno polje energetskih potencijalnosti, u svojoj biti IDENTIČAN CJELINI.

Sjedim tamo gore udobno smješten u vlastitoj orbiti – miran i strpljiv. Vrijeme koje prolazi most je između neba i zemlje.
Skupljam spoznaje koje samoinicijativno ulijeću u mrežu mojih misli.

Iako sam oduvijek bio lovac na spoznaje, tek posljednjih deset godina uviđam njihovu vrijednost i praktičnu primjenu.
Moje SPOZNAJE su “KULA STRAŽARA”, u koju realnost svakodnevice nema pristup – osim, tu i tamo, iz pragmatičnih razloga. I spoznaje žive o kruhu.

Ima još nešto, jednako važno. MISAO!
Magična uloga misli privlači moju punu pozornost.
Spoznaja da misao određuje PUT i kvalitetu mog putovanja!
Čudno je kako tu jednostavnu spoznaju, oduvijek skrivenu u nekom kutku mog UMA, nisam prije pronašao.

Misao je presudna za sadašnjost, ali i za budućnost.
Ako nam je stalo do vlastitog života, i života ovoga prekrasnog planeta, počnimo odgajati svoje misli – i to s LJUBAVLJU.

UM, MISLI I JA

UM – kakve je prirode i s čime ga usporediti?
Jedinstven je i neponovljiv, neusporediv s bilo čime. Kreacija koja sama sebe stvara.
Činjenica o jedinstvenosti i neponovljivosti uma unaprijed ograničava dosege potrage za odgovorom te, nudeći privremena i kompromisno-spekulativna rješenja, vodi do konačne spoznaje kako nemamo odgovor na pitanje koja nam um o sebi postavlja.

Jesam li ja moj um?
Tko sam? Što sam?

RUŽNA MISAO BOLEST JE DUŠE koja nastaje zbog odmaka od stava JA SAM ONAJ KOJI JESAM (biblijski odgovor na pitanje: Tko si Ti?).
I eto nas, a da nismo okom trepnuli, u metafizičkom prostoru, koji je stvarnost onoliko koliko u njega vjerujemo. U prostoru gdje prestaje dvojnost svih stvari, prostoru u kojemu JEDNOTA blista poput izlazećeg sunca.
Budući da nisam u odmaku od samoga sebe, nemam potrebu nikomu se tumačiti. Jedno sam s jednotom svega u svemu. Neprotumačiva sam metafizička istina koja pokušava u realnosti vidjeti, čuti, opipati i omirisati vlastiti odraz. Ja sam svijest koja pokušava osvijestiti samu sebe jer, ma kako zagonetna bila, VJEČNOST bez svijesti mogla bi biti smrtno dosadna.

ČAROLIJA kojom um sam sebe kreira, istinski je misterij i ima veze s ODGOJEM MISLI.
Tko je taj koji odgaja?
JA u dosluhu s NJIM jer: “JA SAM U TEBI I TI SI U MENI!”

Misao ne snosi nikakvu odgovornost, ona je sjeme budućih događaja. Na nama je da pripremimo teren za sjetvu i trasiramo putove kojima će se naše misli kretati na dobrobit nas i civilizacije u kojoj živimo.
Nema zla u mislima koje smo odgojili, naučili njima vladati i biti odgovorni za njih. Misli koje su njegovane, redovito orezane, zalijevane ljubavlju i poštovanjem; obasjane vedrinom, rađaju prekrasne plodove osviještenog postojanja. Naprotiv, zanemarene misli, ili one začete bez ljubavi, ispunjavaju prostor našega uma šipražjem bez plodova, nimalo nalik na rajski vrt kakav želimo.

LJUBAV I POVJERENJE U SEBE preduvjet su spasonosna rješenja.
Ljubav prema samomu sebi rađa vjeru u sebe, a to je ishodišna točka i cilj koji je, bez sumnje, ostvariv.
Sve rečeno, međutim, bez ikakve je vrijednosti ako ne postane vidljivo u realnome svijetu – zato: VOLIM VAS VIŠE NO SAMOGA SEBE.

JA SAM IZLAZEĆE SUNCE, JEDNO S JEDNOTOM.
Tako je i drukčije ne može biti.

NESTAŠICA

Ponedjeljak je. Kiši.
Siromaštvo se polako uvlači u našu svakodnevicu. Novost koju do sada nismo iskusili.

Uvijek se iznova čudim – tako lijepa i bogata zemlja, a toliko siromaštva.
Kako smo do toga došli?

Političari su obećavali “brda i doline”, a ljudi su im, po tko zna koji put, naivno vjerovali. Meni je odavno jasno da su politička obećanja forma bez sadržaja, osuđena na propast po prirodi stvari jer se ono što se može ostvariti podrazumijeva i ne mora se obećavati. Obećava se i naglašava samo ono nevjerojatno.

Stotine tisuća ljudi bez radnih mjesta.
Tisuće onih koji su ostali bez plaće nakon pošteno odrađenog posla.
Banke pune klijenata koji traže kredite.
Poštanski sandučići pretrpani računima, opomenama, obavijestima o ovrsi.
Stresan početak svakoga novog dana, razdražljivi ljudi.

To je naša realnost. Kad krene nizbrdo, krene na svim frontovima.

Kad smo već kod toga – što bi se dogodilo da jednoga desetog u mjesecu plaće i mirovine ne stignu na račune ove sirotinje?

Tko zna iskočiti iz kože i pritom ostane živ – spasio se!

Pa neka! Svaki kraj nudi novi početak.
Živi bili pa vidjeli!

TAJKUN

Rano jutro. Slušam vijesti na radiju.

Jedan od “državotvornih”, i izabranih da se obogate u “pretvorbi i privatizaciji”, uhićen je nešto iza ponoći u svojoj vili. Zbog kriminalnih radnji prijeti mu do deset godina zatvora.

Molim?
Deset godina zatvora za nekoga tko je krao i bogatio se dok su stotine tisuća prognanih lutale diljem Hrvatske i Europe? Zatvor za nekoga tko je amoralno i lakomo grabio tuđe dok je razorena domovina krvarila u ratu? Dok su drugi ginuli!

Ljudi, pa mi govorimo o VELEIZDAJICAMA! Izdajicama naroda i domovine! O moralnom ološu, društvenom otpadu, o prevarantima kojima
ništa nije sveto!
Kakva je korist imati te lopove na stanu i hrani?
Oni zagađuju duhovni prostor i truju mladež.
Takvi kao on zaslužuju, uz dugotrajni zatvor, izgon iz zemlje, gubitak svih građanskih prava i sve imovine.

Nekad im se sudilo po kratkom postupku.
No, mi smo civilizirana zemlja pa im, vrlo često, ne sudimo. Ili ih ne osuđujemo – barem ne onako kako su zaslužili.

Počivali u miru.

PARAZITI

Parazitizam je, na žalost, vrlo čest. Toliko čest da je postao modus vivendi.
No, i tu postoje razlike. Postoje “pametni” paraziti i “glupi” paraziti.

Prvi iskorištavaju svojeg domaćina do određene razine, a ona je definirana granicom kvalitetnog preživljavanja – kako za njih, tako i za domaćina. Drugim riječima, oni znaju da je relativno kvalitetan život njihova domaćina preduvjet i za njihovu kvalitetnu egzistenciju – zato ne pretjeruju u eksploataciji pa suživot može trajati godinama, čak i desetljećima.

“Glupi” paraziti beskompromisno iskorištavaju domaćina i u relativno kratkom vremenu dovode do njegova fizičkog sloma i smrti – što za njih znači neizvjesnu potragu za novim domaćinom ili, isto tako, smrt.

U zemljama Zapada prevladava zaraza “pametnim” parazitima pa bolesnik preživljava – s većim ili manjim zdravstvenim problemima, često i nesvjestan svoje bolesti, odnosno u uvjerenju da je s njegovim zdravljem sve u redu.

U Hrvatskoj, čini se, preteže zaraza “glupim” parazitima. Osim što su “glupi”, naši paraziti pripadaju i među “podlije” – rijetko napadaju zdrave, a glavni su im cilj nekom drugom nedaćom ili bolešću već oslabljeni organizmi.
Bolest je teška, ali bolesnik kao da još uvijek nije svjestan njezina uzroka i mogućih posljedica.

Postoji li lijek?
Postoji.
Budući da je kod hrvatskog bolesnika došlo do difuzije identiteta, odnosno promjene u negativni identitet, za početak je nužno ojačati njegov ego, stimulirati pozitivan ego-identitet – razvijati osjećaj povjerenja, sigurnosti, autonomije, inicijative, smisla za aktivno sudjelovanje. Ovoj vrsti potporno-simptomatske terapije cilj je osnažiti duh, a time i tijelo bolesnika. Tek nakon toga bit će moguće poduzeti mjere s ciljem iskorjenjivanja parazita, odnosno konačnog ozdravljenja bolesnika.

Koliko će sve to trajati – samo Bog zna.

SMIJEH

Osjećam energetsko restrukturiranje u sebi! PESIMIZAM gubi svako uporište i otapa se poput snijega na proljetnom suncu.

Kako je to moguće?
Odakle mi HRABROST da u situaciji duboke KRIZE odgovorim SMIJEHOM, i to ne neurotičnim smijehom s ruba očaja, nego smijehom potpunog razumijevanja APSURDA svega što nam se kao narodu događa!

Sudbina nam je zapečaćena VELEIZDAJOM.
Mi taj neoprostivi čin pokušavamo, sebi i drugima, prikriti hinjenjem optimističnih pogleda u BUDUĆNOST – namjerno previđajući da više nema ni nas, ni naše budućnosti.

U prirodno strukturiranom društvu perspektiva mora biti vidljiva sa svake točke gledišta i na svakoj razini.
Ne znam, poštovani čitatelju, jesi li svjestan da u ovoj državi ne vidiš ni prst pred nosom.

Zato, smij se sa mnom! To je najzdravije što možeš učiniti.

MOJ IZBOR

Svoju nadu i neuništivi optimizam dugujem, prije svega, spoznaji da sam na VJEČNOJ STAZI zajedno S TOBOM. Ovako zaštićenom, nitko mi ne može nauditi.

Beskrajne igre s Tobom začin su ovog putovanja koje, uvijek ponovno, postaje avantura puna čuda.
Avantura je to u koju se, prije ili kasnije, upleće UM – najprije benigno, savjetodavno, a potom imperativno, zahtjevno i bez ljubavi.
Tako to ide, da ne bi bilo dosadno!

UM je veliki PREVARANT.
Shvaćam svu ispraznost i neravnopravnost igre Tvog i mog uma. U usporedbi s Tobom, ja sam beznačajno malen – i zato odustajem.

Želim LJUBAV, ljubav kao stanje svog duha koji ljubi i biva ljubljen –
bez primisli, bez raspitivanja i prosuđivanja.

Ljubiti i živjeti!
To je MOJ IZBOR za ovu, ali i za sve iduće prilike.

ROGOVI I RIJEČI

Davanje OBEĆANJA dio je političke abecede.
Onaj tko zna bolje obećavati, lagati, motivirati, prodavati optimizam – taj će pobijediti.
Zbog toga je tečaj “kako obećavati” važan i neizostavan dio političkog školovanja, a država nam je prepuna “školovanih” PREVARANATA.

Narodna izreka: “Vola se drži za rogove, a čovjeka za riječ” slikovito izražava jedan od temeljnih etičkih postulata kojim se, na tragu klasične filozofske antropologije, čovjeka definira u razlici spram životinje. Ta je razlika u tome što čovjek svojom riječju garantira nadolazeća djela. No, dok se vola zaista može uhvatiti za rogove, kršenje dane riječi nije ništa novo u politici.

Činjenica da se predizborna obećanja i dalje daju, iako njihovo ispunjenje nitko pametan ne očekuje, ukazuje na to da njihov cilj nije realizacija, nego emocionalno-voljni trenutak birača.
Narod voli utopijska obećanja – makar već stoput dana i neostvarena – jer su ona u svojoj biti arhaična borba protiv zlih sila i nepravde. Njihovo neispunjenje nije moguće jednoznačno dokazati, a prevareni narod svoj poraz doživljava kao moralnu pobjedu.

I zato se priča ponavlja.
Profitiraju isključivo POLITIČARI.

Poslije svega, počeo sam ozbiljno sumnjati u priču o “kolektivnoj pameti” naroda i sve mi se više nameće pitanje “kolektivne gluposti”! Tomu u prilog mogao bih još štošta napisati, ali mi se ne da.
Tko sam, uostalom, ja da sudim bilo komu ili bilo čemu? Možda sve zajedno ima dublji, meni nedokučiv smisao.
Ovaj je prostor općenito povijesno poznat po dubinama i nedokučivosti svoje logike.

Kakav narod, takva vlast!

ŽIVOT

Zrake zalazeća kasnorujanskog sunca svojom su ugodnom toplinom milovale reumatične i bolne grane prastarog hrasta pripremajući ga za noćni počinak.
Na klupi ispred oronule kolibe, okružen svojim učenicima, sjedio je starac. Bujna i gusta sijeda kosa, pažljivo začešljana prema straga, stvarala je dojam fluidne nadnaravnosti njegove pojave obilježene mirom i dostojanstvom na umornom, ali blagom licu.

– Učitelju, reci nam što je to život.
– Što je život? Ako želite saznati što je život, otiđite na groblje.
– Na groblje? Pa tamo nema živih!
– Što je život, naučit ćete od mrtvih.
– Ali, oni ne govore!
– Nije ni potrebno. Sve će vam reći nadgrobne ploče.
– Ne razumijemo. Što nadgrobna ploča može reći o životu? Objasni nam.
– Na nadgrobnoj ploči vidjet ćete napisano ime i prezime, godinu rođenja, kratku crticu i, na kraju, godinu smrti.
– I što nam to govori o životu?
– Vidite, djeco moja, ŽIVOT je ona KRATKA CRTICA između godine rođenja i godine smrti.

I dandanas dobro pamtim riječi starog mudraca. Ispripovijedao sam ovu priču već nebrojeno puta, generacije su se smjenjivale.
Sada ju zapisujem – da se ne zaboravi.

Jer i ja sam samo mrtvac na godišnjem odmoru.

BESMRTNOST

Naša razmišljanja o besmrtnosti produkt su sinteze iskonske čovjekove potrebe za vjerovanjem u vječni život i pragmatičnog bivanja u procjepu vremena koje nam je poklonjeno.
Ona su svojevrsno “sklonište” pred strahom zbog spoznaje vlastite prolaznosti, odnosno smrti koja se neizbježno približava.
Čovjekova želja za besmrtnošću sučeljava ga s Božjom voljom kao zakonom.
Strah od smrti iskušava našu vjeru u LJUBAV, u obećani život nakon smrti, koja bi trebala biti prag “oslobođenja”.

Strah ili vjera u LJUBAV?

Strah je najniža frekvencija čovjekova funkcioniranja. Uvodi nas u zamke nepoznatih prostora čiji nam zakoni nisu dovoljno poznati, i u kojima dolazi do paralize i raspada osobnoga funkcionalnog integriteta.
Zbog straha od smrti možemo “umrijeti od straha”.
Prestati živjeti još za života – ne čini se baš pametnim izborom.

LJUBAV je najviša razina frekvencije funkcioniranja. Ona je bit stvaralačke inteligencije, a besmrtan duh njezino je najveće postignuće.
Budući da tjelesnost ima svoju sinusoidu uspona i pada, duh je imperativna potreba zakona očuvanja inteligentne energije, odnosno stvaranja i održavanja ravnoteže i unutarnjeg reda.
BESMRTAN DUH nameće se kao DATOST, a LJUBAV kao jedini logičan izbor.

Ja sam izabrao.

SLOBODNA VOLJA

– Sve, ali baš sve je energija, vibracija i frekvencija – rekao je Nikola Tesla.

MISLI pokreću i MIJENJAJU FREKVENCIJE. Tako NASTAJU SVJETOVI.

SLOBODNA VOLJA jedan je od najvećih Božjih darova čovjeku.
Je li čovjek, zahvaljujući tom daru, sukreator?
Mijenja li snaga volje energiju koja jesam?
Možemo li snagom volje postati besmrtni?

Drevni narodi vjerovali su da je ZNANJE jedini MOST kojim se može prijeći preko “rijeke smrti” i doći u “carstvo besmrtnih”.
Bez znanja, osuđeni smo na lutanje.

Usvajanje znanja pitanje je čovjekove slobodne volje.
Znanja mijenjaju naše misli.
Misli mijenjaju frekvencije – po principu “ONO SI ŠTO MISLIŠ I ŠTO ŽELIŠ BITI”.

Energije koje pokreću svijet odgovaraju primjereno na svaku našu misao.
Svijet je onakav kakvim ga mislimo.
Da, čak je i besmrtnost plod slobodne volje i odabira pojedinca.

Prilika nam je dana.
O nama ovisi hoćemo li ju iskoristiti.

ZBIRNO

Kad koristimo racionalan um, zaključci su, po logici stvari, takvi kakvi jesu – i s tog stajališta besprijekorni. Pokušat ću nabrojiti ono što znamo, a što racionalan um namjerno previđa jer bi tako izgubio vlast nad nama.

Mi smo JEDNOTA koju energija, što ju zovemo LJUBAV, drži na okupu.
Kao stvaralačka snaga i vezivo svemira, ljubav pribiva u svemu i po zakonu privlačnosti stvara sustave.

U svijetu ENERGIJA stvari se mijenjaju promjenom frekvencije.
MISLI mogu mijenjati frekvenciju na kojoj funkcioniramo.
ODGOJ MISLI preduvjet je da bismo mogli ljubiti sebe i sve ono za što um kaže da to nismo mi.

Kao i sve drugo u svemiru, čovjek je vječan.
Njegova znanja i iskustva koriste mu pri donošenju odluka SLOBODNOM VOLJOM.
Slobodna volja velika je ČOVJEKOVA privilegija, ali i odgovornost.
Sveukupnost se ne bavi slobodnom voljom.

ODSUTNOST STRAHA, povjerenje u sebe i odlučna volja da vladamo svojim mislima u skladu su s dozom LJUBAVI koju nosimo u sebi.

ZLATNE GODINE

Gospodina D. Š. posjetio sam na prijedlog svog prijatelja odvjetnika koji ga je zastupao u sudskom procesu. Znao je da sam ovisnik o razgovorima koji često prelaze preko ruba svakodnevice i da čeznem za sugovornikom kojemu to neće pričinjavati poteškoće.

Gospodin D. Š. već je dugo bio udovac. Njegova supruga S., dama po odgoju, a švelja po obrazovanju, svoj je urođen kreativan duh unosila u kreacije koje su zagrebačke dame ponosno raznosile po kulturnim centrima Europe. Nije preživjela šok kad im je “narodna vlast” oduzela dio stana i kao sustanare uselila obitelj iz Dalmatinske zagore. Glava obitelji, drug Ante, nije skidao pištolj s pojasa ni na spavanju.

Nestrpljivo sam očekivao prvi susret i upoznavanje.
Vrata mi je otvorio starčić sitne građe, uspravna držanja i plamtećih očiju koje, imao sam dojam, žive intenzivnim životom negdje iza pogleda.

– Oprostite, nisam Vas očekivao.

Zatečen ovakvim dočekom, ispričao sam se zbog smetnje i još jednom rekao tko sam, tko me je trebao najaviti i zašto sam došao.

– Ah, da! Oprostite, zaboravio sam. Znate, rijetko me posjećuju, a ja već pomalo i zaboravljam – reče starac prešavši preko mene kratkim znalačkim pogledom.
– Kavu ne kuham, ali zato imam prvorazredan škotski viski. Jeste li za čašicu?

Ne čekajući odgovor, postavio je na pisaći stol srebrni pladanj s dvije čaše viskija.
Uzeo sam čašu bez riječi i popio gutljaj.

Nalazili smo se u sobi čija je duljina, i širina, bila oko četiri metra. U kutu, lijevo od vrata, smjestila se prekrasna kaljeva peć zelene boje s mesinganim priborom za loženje. U sredini sobe bili su velik stilski pisaći stol i staklena vitrina sa stručnim knjigama te mjestom za bocu viskija i nekoliko čaša. Starac mi nije ponudio da sjednem jer, osim njegova prastara kožnata radnog stolca, drugih stolaca nije ni bilo.
Zidovi sobe bili su prazni, a uz njih naokolo, do visine oko 130 cm, naslagani sudski spisi.
Primijetivši moj začuđen pogled, ukratko mi je objasnio predmet svog sudovanja.
Ti su spisi bili svjedočanstvo jednoga čudovišnog vremena koje se obrušilo na kulturu življenja, ali i jednog neslomljivog duha koji nije šutke pristajao na život ispod razine ljudskog dostojanstva. Njegova borba s jugoslavenskim pravosuđem bila je duga i nepravedna, ali časna do posljednjeg daha.
Mislim da su njegova upornost i osjećaj časti izgradili onaj svijet iza pogleda koji sam prepoznao pri upoznavanju.

Naš daljnji razgovor prekinulo je zvono s ulaznih vrata. Bio je to liječnik koji ga je došao obići u uobičajenu tjednome kućnom posjetu. Na odlasku izrazio sam želju za ponovnim susretom, što je s radošću prihvatio i predložio da navratim za nekoliko dana.

Silazeći niz stube zgrade u kojoj je stanovao, znao sam da je ovo bio tek prvi u nizu razgovora koji slijede i da sam pronašao sugovornika dostojnog tema o kojima želim razgovarati.
Tako je i bilo. Naši susreti i razgovori potrajali su desetak godina, sve do njegove smrti.
Bilo je to vrijeme intenzivnog intelektualnog i duhovnog obogaćivanja i sazrijevanja.
Za mene su to bile zlatne godine.

SANATORIJ “POSLJEDNJA PRILIKA“

ZDRAVLJE je prirodno stanje organizma koji živi u HARMONIJI sa sobom i okolinom.

U prirodi se promjene događaju sporo, skoro neprimjetno – godišnja doba polako uranjaju jedno u drugo dajući nam priliku da se prilagodimo.
S druge strane, kretanja i ritmovi koji proizlaze iz racionalnog uma modernog čovjeka disharmonične su, ubrzane i uglate pojave uronjene u emociju straha koji blokira protok životne energije. Tijelo i duh gube prirodnu vezu te obolijevaju na mnogo načina.

Bolest narušava tjelesni, psihički i duhovni integritet u njegovoj nedjeljivoj cjelovitosti.

Suvremena medicina nastoji problem riješiti uglavnom izvana – lijekovima. Pozornost je nerijetko usredotočena na simptom, a ne na uzrok.
Naglasak je na liječenju tjelesnog, pri čemu se nerijetko gubi iz vida važnost psihičke, odnosno duhovne komponente kao važnih čimbenika cjelovitosti zdravlja.

Temelj liječenja i oporavka psihičkog i duhovnog stanja pojedinca je ERADIKACIJA STRAHA i POVRATAK POVJERENJA.
Zato predlažem otvaranje sanatorija s ciljem KONSOLIDIRANJA POKOLEBANOG UMA.
Bili bi to sanatoriji pod ingerencijom ŽENSKOG POLARITETA, a sve zaposlenice morale bi i same proći proces čišćenja i ozdravljenja – kako bi iz prve ruke znale što rade.

Sanatorije bih podijelio na dva odjela.
U pripremnom odjelu “čistio” bi se organizam pacijenata – ispiranjem crijeva, gladovanjem, kupkama, masažom i radom u kreativnim radionicama. Kreativni rad je vrsta igre, a IGRA JE SVEMOĆNA. Kad pacijenta pridobijete za igru, on je na putu ozdravljenja.
U glavnom odjelu pacijenti bi kroz psihoterapiju učili jednu od najvažnijih lekcija u životu: OTVORI SVOJE SRCE BEZ STRAHA KAKO BI MOJA ISCJELITELJSKA MISAO NAŠLA MJESTO U TVOM DUHU!
Da je Hrvatsko zagorje oaza ozdravljenja na mnogo planova, znalo se u Europi još prije nekoliko stoljeća.
Dvorci Hrvatskoga zagorja kao stvoreni su za takve sanatorije.

KORIJEN

Ja sam korijen ovih prostora i kad rastem, rastem žustro u dubinu iz koje izvlačim SJEMENE RIJEČI iz kojih će niknuti nova stvarnost.

POVJERENJE je sjemena riječ izvučena na svjetlo moje pozornosti, riječ oko koje će se strukturirati NOVA ATMOSFERA ŽIVLJENJA KOJA RAĐA POVEZNICU S OSTATKOM SVIJETA.

Tako rastemo mi, korijenje ovog područja. Na službu svima koji rastu prema zvijezdama.

ZNANOST NAOPAKO

Na prvoj godini studija medicine polagao sam ispit iz fizike. Ispit sam položio s odličnim uspjehom, a nakon ispita s profesorom sam nastavio razgovor o Einsteinovoj teroriji relativnosti i brzini svjetlosti.
Pokušao sam profesoru obrazložiti svoja razmišljanja o tome da brzina svjetlosti nije prirodna konstanta, odnosno da su moguće i brzine veće od brzine svjetlosti u vakuumu – s čime se on, naravno, nije složio, ali me pitao zašto, uz “takva zanimljiva razmišljanja”, nisam upisao studij fizike.
Zašto? Ne znam, fiziku sam uvijek volio, ali me nešto privuklo medicini.
Nedavno sam u znanstvenom časopisu pročitao članak o tome kako postoji sve više indicija koje ukazuju na mogućnost postojanja brzina većih od brzine svjetlosti.
Žao mi je, kolege znanstvenici, ali prespori ste, kasnite.

Izrazom crna rupa opisujemo nebesko tijelo čija je druga kozmička brzina veća od brzine svjetlosti. Riječ je o velikoj masi zbijenoj u malom prostoru, zbog čega se smatraju najgušćim, a time i najmasivnijim objektima u svemiru. Njihova je gravitacijska sila tako velika da, nakon što prijeđe granicu crne rupe, ništa, pa čak ni svjetlost, ne može pobjeći.
Krajnje pojednostavljeno: crne rupe svojom ogromnom gravitacijskom silom uvlače u sebe i “melju” sve što im priđe preblizu.

Ali, što ako je produkt tog “mljevenja”, te destrukcije, “sjeme života”?!
Možda su crne rupe izvor života u svemiru, njegov početak, a ne kraj!
Možda smo nastali iz “mraka”!
Vjerujem da će vrijeme i znanost dati svoj odgovor na ovu moju “suludu” ideju.

Suvremena znanost, temeljena na dokazima ponovljivih istraživanja čiji su rezultati opetovano potvrđeni, prilično je kruta u prihvaćanju novih i slobodoumnih ideja – čak i onda kada su one potkrijepljene dokazima.
Trenutačno općeprihvaćene znanstvene spoznaje plod su dogovora znanstvenika, pa je i današnja znanost, u izvjesnom smislu, “dogovorna” znanost.

Sve što nije u skladu s prihvaćenim učenjima, kvalificira se kao pseudoznanost i šarlatanstvo. Pročitao sam mnoge sjajne, dokazima potkrijepljene radove koji nisu prihvaćeni i “skupljaju prašinu” samo zato jer se ne uklapaju u postojeću znanstvenu paradigmu.

Znanosti je potrebna mašta, bez mašte ona postaje sterilna.
Odgovori na mnoga pitanja možda su skriveni u drukčijem pristupu problemu. Pogled iz drugog kuta često daje iznenađujuće odgovore i rješenja tako jednostavna i logična da je neshvatljivo kako ih davno prije nismo vidjeli.

Možda bismo, barem ponekad, u traženju odgovora trebali napustiti “logiku” i “okrenuti stvari naopako”.
Možda su stari Egipćani piramide gradili od vrha, a ne od temelja – to bi objasnilo mnoge nejasnoće u toj priči.

Vrijedi pokušati, zar ne?

SUSRET

Subota. Neviđena gužva u trgovačkom centru.
Prema gužvi i prepunim torbama na kotačima moglo bi se reći da se narod stidi svog siromaštva, pa kupuje i više no što mu je potrebno.

U općem metežu slučajnost mi baca u naručje moju bivšu “veliku ljubav”.
– Bok!
– Bok! Isuse, koje li slučajnosti. Kako se dugo nismo vidjeli?
– Mislim, nekih dvadesetak godina.
– Nije moguće. Zar je prošlo već toliko vremena?
– Da, vrijeme leti. Nekad smo bili mladi i lijepi, a danas smo samo lijepi.

Nasmijala se ovom šaljivom komentaru ljupkim, dobro mi poznatim osmijehom koji tijekom godina nije izgubio ništa od svoje čarobne ljepote.

Odlazimo u obližnji kafić kako bismo u miru razgovarali.
Dok razgovaramo, sjećam se čarobnih noći u kojima je ona bila Šeherezada, a ja Kalif.
Sjećam se mirisnog, jedrog, savršeno strukturiranog tijela mlade žene koje mi se i dandanas čini dokazom nekoga drugog, ljepšeg života u puno boljem vremenu.
Koja je frekvencija seksualne energije, jedne od temeljnih pokretačkih sila svijeta kakvog poznajemo?

Nakon pola sata primjećujemo da naš razgovor, za koji smo mislili da bi mogao trajati satima, zapinje. Prasnemo u smijeh uvidjevši da očekivani dijalog jedva postoji. U stvari, postoji, ali ne na ovoj razini. Uvijek smo se razumjeli mislima.
Zato smo se i rastali.

PRIMORDIJALNA LJUBAV

Ja bih tebe, da nisi bila onako oprezna i suzdržana, pojeo – komad po komad, strasno i slasno, za doručak.
Ili ne, bolje za večeru – u okrilju noći, kad nitko nema pristupa u magijski krug gdje ljubomorno prebrojavam tvoje dijelove; ne bih te ni s kim dijelio.
Večera bez manira i svijeća.