Narodno sveučilište Zabok, Zabok, 1997.
PJESNIČKI LET “BIJELE PTICE”
Lirska je pjesma umjetnost trenutka. Osjećaj i misao udomljeni u stihu. Udomljeni u metafori, pjesničkoj slici, zvuku riječi, blagozvučnosti ritma.
Cvjetko Lež, udomio je sebe – pjesnika – u stihove, pjesničke slike, metafore i ritmove pod naslovom Bijela ptica.
Pjesmama je darovao svoja intimna ljubavna proživljavanja u širokom rasponu od čežnje, slutnje, žudnje – do osjetilnoga nemira koji se očituje u tjelesnim pjesničkim znakovima (očima, kosi, pogledu, osmijehu, pokretu tijela …). Žena je doživljena u svojoj tjelesnoj pojavnosti, ali i u svom duhovnom krajoliku. Spontanom zanosu i ushitu što ih pobuđuje prisutnost i pomisao na ženu pridružuje se misao o ljubavi kao ljudskom potvrđivanju u vremenu, u težnji za prevladavanjem prolaznosti kako bi ljubav postala “dio vječnosti”. Pjesnik nije samo ispovjednik nježnih osjećaja i osjetilnoga nemira, on je misaono uronjen u misterij ljubavi.
Ciklusu intimnih ljubavnih pjesama pridružuju se roditeljske prigodnice (obljetnice) ispunjene sjajem roditeljske sreće, radosti i želja.Kao pejzažist-minijaturist pjesnik sam izriče svoju impresionističku poetiku – slikanje pjesama (“slika pjesme”). Slika riječima ozvučeni i osunčani zavičajni i mediteranski (proljetni i zimski) krajolik. Pjesmu ispunjava “tišinom svjetlosti”, plavetnilom i purpurnim ozračjem. Tvarni krajolik preobražava u duhovni i dostiže duševni mir:
Sa svjetlom u duši
prestaje nemir(Svjetlost)
Kao refleksivni pjesnik zaokupljen je motivom istine, slobode, samoće, prolaznosti. Zaokupljen je vremenom kao psihološkom i egzistencijalnom kategorijom.
U lirskom svijetu pjesničke zbirke Bijela ptica izmjenjuju se lirske minijature (pejzažne slike), refleksivne pjesme rasčlanjene u strofe nejednakog broja stihova (od distiha do strofa od pet i šest stihova), narativne pjesme i lirske skice.
To je lirski niz, lirska ogrlica, u kojoj se predstavlja pjesnik oka, pjesnik srca i lirik refleksivnog nastrojenja.
Predstavlja se pjesnik koji vjeruje u pjesničku istinu koju je metaforički označio “bijelom pticom” i njezinim “neprekinutim letom” u neomeđenom prostoru. Poželimo pjesniku da se njegova “bijela ptica” potvrdi u svom “neprekinutom letu”, u pjesničkom letu prema PJESMI kao glasu ljepote i čovječnosti.dr. sc. Dragutin Rosandić
Moto
… i dok leti beskrajem prostora
vrijeme je njezin jedini suvremenik.
Sadržaj
