Hrvatskozagorsko književno društvo, Klanjec, 2023.
SAČUVATI LJUBAV
Poznati zabočki liječnik, docent, primarijus, doktor znanosti Cvjetko Lež, specijalist patološke anatomije, poput mnogih liječnika dnevno suočen s neizrecivim ponorima ljudske boli (pathos) i neposrednom blizinom smrti, poezijom liječi svoj duh želeći, i na taj način, pomoći ljudima. Iz plemenitosti poziva koji se zbiva unutar graničnih situacija, oblikuje plemenitost duše.
Kao pjesnik dr. Lež objavio je četiri zbirke pjesama, a za knjigu proznih lirskih zapisa Mrvice uz put osvojio je književnu nagradu „Rikard Jorgovanić” za 2021. godinu.
U novoj zbirci njegovih pjesama Izvor žedan ljubavi, u gotovo svim pjesmama postavljena su pitanja smisla života, jer znanstvenim odgovorima o poznavanju ljudskog tijela i bolesti vezanih uz tijelo, ne uspijeva odgovoriti na pitanja o konačnosti/beskonačnosti ljudskog bića, kao što tvrdi i austrijski filozof Ludwig Wittgenstein: „Osjećamo da, čak i ako je odgovoreno na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti.“
Cvjetko Lež stoga traži duhovne odgovore u vjeri i poeziji. Poput Izaslanika u pjesmi Izaslanik: „Govori(o je) o ljubavi, miru / i razumijevanju među ljudima. / Zabrinjava(o) ga je svijet pun grijeha i zabluda: / svijet u kojem istina ne prodire / u prostor u kojem žive naša uvjerenja, / svijet u kojem prevladava argument snage, / a ne snaga argumenata, / svijet kojem nedostaje poniznosti i duhovnosti.“ Jednako tako naš pjesnik samo je putnik koji traži sebe u mnoštvu ljudi koji su izgubili ljudska svojstva i želi im pomoći, ali: „Neshvaćen od ljudi i žalostan, / još jednom odlazi(m) na put / – i opet bira(m) novu cestu.“
Pjesme dr. Leža refleksivne su, melankolične, okrenute unutrašnjim proživljavanjima. U refleksivnim pjesmama najčešće promišlja smrt, naročito iznenadan trenutak smrti i bol bližnjih koji ostaju iza umrlih. Beživotna tijela vidi kao prazne ljušture, što ga navodi na promišljanje duhovne stvarnosti (metafizike) s onu stranu osjetilnosti. U pjesmi Smrt zapisani su stihovi: „Samozatajna, / tiha, / u prikrajku vremena / ustrajno čeka: / njeni nevidljivi prsti / od pamtivijeka / sve se više / zapleću oko nas. / Njena tužna pjesma / sudbine je glas: / nekom pokora, a nekom spas.“ Osim ontološke i egzistencijalne ljudske situacije, dr. Lež pjesnički preispituje i vrijednosti ljudskog djelovanja u društvu, napose moralne koje mu se čine potpuno izgubljene. Gubitkom unutrašnjeg ethosa čovjek gubi temeljna ljudska svojstva i prestaje biti čovjekom. To je problem društvene situacije, u kojoj je sve podređeno materijalnim vrijednostima, iskazan u pjesmi Tko o čemu: „O istini često govore – lažljivci, / o poštenju debatiraju – prevaranti, / na ozbiljnost nas pozivaju – cirkusanti. / O redu teoretiziraju – anarhisti, / u demokraciju uvjeravaju – totalitaristi. / O stvaralaštvu raspredaju – kritičari, / o svemu i svačemu znaju – političari / O siromaštvu mnogo će reći – bogati, / o mirotvorstvu zbore – rogati. / Na zakon se pozivaju – kriminalci.“ Ova snažna pjesma pokazuje izokrenutost svijeta, a jednako promišljanje nastavlja se i u pjesmi O životu: „U zamci slobodne nam volje, / rastućih htijenja i izazovnih mogućnosti, / čvrsto vjerujući u zabludu / o nepromjenjivoj sigurnosti sadašnjosti / i još boljoj nam budućnosti, / zaboravljamo pravu istinu: / LJUDSKI JE ŽIVOT / TEK SUZA NA LICU VJEČNOSTI.“
Paradoks konačnost/beskonačnost; egzistencija kao zapalost u svijet/vječnost polazi od pitanja o izvoru (početku, temelju, osnovi, grč. arhe, lat. fundus). Izvor ujedno nosi i smisao čitavog toka. To je ono što, Aristotelovim riječima, biću bijaše biti. Za Cvjetka Leža izvor svega postojanja bića, ono što nosi, svaki individualni smisao – ljubav je. Temelj njegova postojanja, mira, čežnje, obiteljskog sklada je ljubav, u životnom i metafizičkom smislu. Čovjek, kao Božje stvorenje, izvor je ljubavi. Ako ljubavi nema, izvor je presušen i žedan, a sav tijek života pustoš i pustinja. Cvjetko Lež svojim stihovima želi sačuvati ljubav u svakom pogledu: kao eros, kao roditeljsku, prijateljsku, ljudsku ljubav spram čovjeka kao čovjeka, ljubav prema domovini, pa zajedno s Alphonsom de Lamartinom uskliknuti: „Tad volimo se! Nek` to vječnost bude mala…“
Svaka nova zbirka Cvjetka Leža poetska je nad(o)gradnja i otkriva nove horizonte pjesničkih svitanja. Izvor žedan ljubavi, poetski suptilno, daje nam nove odgovore na teško odgovoriva pitanja.
Marija Lamot
Moto
Mojim rođenjem prekinuto je dugo putovanje beskrajem prostora i vremena. Nisam bio dijete koje je ‘palo’ s neba: u ovozemaljski život krenuo sam slijedeći na svome putu trag Ljubavi. Tekstovi koje pišem osobno su iskustvo, originalan i cjelovit uvod u životnu priču, koja još nije završena – introspekcija su na putu samospoznaje i preduvjet nastavka mojega putovanja.
Sadržaj
